Uloga eksperata u donošenju političkih odluka predstavlja izazov. S jedne strane, svjedočimo preslaboj ulozi eksperata u nekim područjima, kao u politikama prema cijepljenju. U drugim područjima uloga eksperata je neopravdano jaka, kao u nekim slučajevima prisilnog tretiranja u psihijatriji.

Kako bismo odgovorili na taj izazov, koristimo resurse filozofije politike i socijalne epistemologije.

Iz perspektive političke filozofije, razvijamo inovativni demokratski model koji počiva na podjeli posla između građana i stručnjaka. Model afirmira ulogu stručnjaka ili epistemičkih (spoznajnih) autoriteta i opravdanja odluka primjerenim vjerovanjima nasuprot pukom većinskom prihvaćanju.

            Razlikujemo tri vrste vjerovanja: (i) vjerovanja podržana konsenzusom stručnjaka koja sama po sebi daju legitimitet odlukama, (ii) vjerovanja opovrgnuta konsenzusom stručnjaka, poput onih koja se temelje na lažnim vijestima i nemaju nikakvu ulogu u javnom opravdanju, unatoč eventualnoj većinskoj podršci, te (iii) vjerovanja u prostoru opravdanog pluralizma oko kojih je legitimno glasati.

              Model demokracije nadopunjujemo socijalnom epistemološkom teorijom koja naglašava pitanje donošenja epistemički kvalitetnih odluka individualnih ili kolektivnih entiteta u (sub-idealnim) uvjetima u kojima građani nisu primjereno informirani i obrazovani (epistemički preduvjet) niti spremni razmotriti i revidirati svoja vjerovanja u situacijama neslaganja (etičko/politički preduvjet). Branimo stav da epistemička kvaliteta odluka pojedinaca ovisi o intelektualnim vrlinama savjesnosti ili odgovornosti pojedinaca koja se očituje u ispravnoj procjeni vlastite kompetencije u odnosu na kompetenciju drugih/ stručnjaka/ epistemičkih autoriteta. Demokratski deficit može se razriješiti samo unutar ispravne podjele epistemičkog posla između građana i stručnjaka u kojem ulogu imaju institucije kao entiteti koji izgrađuju procedure za epistemički i politički optimalne mehanizme odlučivanja.