Razine rizika za probleme u ponašanju kod djece rane razvojne dobi i stručne intervencije


 

Rane stručne intervencije označavaju proces informiranja, savjetovanja, edukacije i podrške djeci (i njihovim roditeljima) kod koje je utvrđeno stanje mogućeg odstupanja u razvoju, s visokim rizikom za dalji nepovoljni razvoj i buduće školovanje. Prema vrijednostima i načelima recentnog i globalnog pokreta Ranih intervencija u djetinjstvu koji je prepoznat i prihvaćen i u Hrvatskoj, za osmišljavanje kvalitetnih, adekvatnih i dokazano učinkovitih stručnih intervencija za djecu s problemima u ponašanju rane razvojne dobi neophodan je istovremeni rad s djetetom i obitelji koji su u riziku za neuspješnu životnu adaptaciju i/ili nastanak i razvoj problema u ponašanju. Rizici mogu biti prepoznati na različitim razinama te se može reći da oni mogu biti minimalni, umjereni i visoki, a u skladu s time se definiraju i provode programi stručnih intervencija.  Dječji vrtić Rijeka je u Rijeci najveća i naobuhvatnija organizacija koja se sustavno bavi odgojem, obrazovanjem i zaštitom psihosocijalnog razvojnog kapaciteta djece rane i predškolske dobi. Jedna od specifičnih skupina djece kojima se ova javna ustanova bavi su i djeca u riziku za nastanak i razvoj problema u ponašanju. Probleme u ponašanju mogu imati djeca koja imaju detektirane i administrativno kategorizirane posebne potrebe, ali i ona djeca za koju se u administrativnom smislu ne može reći da imaju rješenja kategorizacije posebnih potreba. Osnovni cilj istraživanja koja su provedena u okviru projekta, i koja se još uvijek provode, je procjeniti rizike za razvoj problema u ponašanju kod predškolske djece u Dječjim vrtićima grada Rijeke. Tijekom 2014. 2015. i 2016. su zato u Dječjem vrtiću Rijeka prikupljani podaci kvantitativnom i kvalitativnom metodologijom kako bi se došlo do odgovora na specifična istraživačka pitanja. Preliminarni rezultati istraživanja:

 

1. Prema roditeljskim procjenama, djeca 1,5 do 3 godine starosti imaju niske razine internaliziranih i eksternaliziranih problema, pri čemu 1,9 − 3,4% djece ima povišene vrijednosti na pojedinim subskalama, uz iznimku problema sa spavanjem gdje 8,9% djece ima povišen rezultat. Većina roditelja nije zabrinuta nijednim aspektom razvoja i ponašanja djece. Roditelji koji iskazuju zabrinutost brinu najviše zbog ponašanja djece (18%), problema u govoru (10%) i načina na koji se dijete slaže s drugima (10%). Roditelji koji su zabrinuti barem jednim aspektom djetetova razvoja procjenjuju veću zastupljenost problema u ponašanju na svim subskalama internaliziranih i eksternaliziranih problema. Roditelji koji iskazuju zabrinutost barem jednim aspektom djetetova razvoja i ponašanja imaju niži osjećaj roditeljske kompetencije. Istraživanje potvrđuje potrebu razmatranja roditeljskih zabrinutosti i doživljaja roditeljskih kompetencija kao čimbenika razvoja djece.

 

2. Ispitani roditelji najčešće na prikladan način reagiraju na djetetove negativne emocije: gotovo svi roditelji izjavljuju kako pomažu djetetu da se osjeća bolje i da riješi problem.  Međutim, djeca čiji su roditelji skloniji i kažnjavati ih kada pokazuju uznemirenost ili strah, tako da im primjerice uskrate drugu aktivnost ili nametnu osjećaj krivnje,  tjeskobnija su i povučenija. Jednako su tako tjeskobnija djeca čiji se roditelji i sami uznemire zbog djetetovih emocija ili poručuju djeci da se ništa strašno nije dogodilo negirajući djetetovo stanje. Osim toga, djeca čiji se roditelji uznemire ili kazne djecu kada pokazuju negativne emocije češće se agresivno ponašaju. 

 

3.Prisutnost problema u ponašanju povezana je ne samo s roditeljskim reakcijama nego i s djetetovim temperamentom odnosno njegovim uobičajenim načinom reagiranja. Više problema u ponašanju pokazuju djeca koja se lako uznemire u novim situacijama, češće pokazuju negativne emocije te slabije kontroliraju vlastite reakcije.

  

4. Odgajateljice procjenjuju da kod 8,9% djece 1,5 do 3 godine starosti postoji potreba za dodatnom stručnom podrškom. Prema obliku specifičnih ponašanja vidljivo je da su najučestaliji poremećaji navika (66,7%) poput eliminacije, spavanja i stereotipnih radnji i/ili neobičnih ponašanja. Od dvadeset i jednog djeteta za njih šesnaest (76%) odgojiteljice procjenjuju potrebu za dodatnom podrškom stručnjaka, što je 6,8% u odnosu na ukupni broj procjenjivane djece (N = 236).

 

5. Odgajatelji i stručni suradnici probleme u ponašanju kod djece rane i predškolske dobi određuju prema dobi djece, u odnosu na ometanje u radu i interakcijama (samog djeteta, ostale djece, odgajatelja i roditelja) i kroz stanja uvjetovana stanjima u okruženju (obitelji i vrtiću). Pri tome uzroke nastanka i manifestiranja problema u ponašanju vide u djetetu samom, zatim u obiteljskom okruženju (specifična obitljska situacija, kvaliteta odnosa, socioekonomski status) ali i u vrtićkom okruženju (vrsta programa, materijalno-organizacijski uvjeti, odgajatelj). U oblicima manifestiranja problema u ponašanju prepoznaju eksternalizirane kao i internalizirane oblike. Među posljedicama ovih ponašanja se prepoznaju posljedice za dijete samo, za ostalu djecu, za stručnjake koji rade s njima, instituciju u cjelini te za roditelje djeteta koji ga manifestira. Vezano uz intervencije za ova ponašanja, prepoznaje se intervencija odgajatelja samostalno i intervencija u suradnji sa stručnjacima unutar i izvan vrtića. Prepreke uspješnoj intervenciji se prepoznaju u roditeljima, odgajateljima, stručnim suradnicima kao i organizacijsko--materijalnim uvjetima

 

6. Tijekom longitudinalnog praćenja djece u dvije vremenske točke intervala od jedne i pol godine od jasličke do vrtićke dobi, utvrđuje se da od problema u ponašanju najizraženiji su problemi sa spavanjem pri čemu u jasličkoj dobi 9,1% djece ima povišeni rezultat, a nakon godine i pol te probleme ima 4,9%  djece. Pri tome nema značajne razlike u prosječnoj izraženosti problema spavanja u dvije promatrane vremenske točke. Rezultati potvrđuju neposrednu i odgođenu povezanost problema spavanja s internaliziranim i eksternaliziranim problemima. Zaključuje se da su problemi spavanja mogući rani znaci anksioznosti ili depresivnosti pri čemu treba uzeti u obzir različite uloge bioloških i okolinskih čimbenika s obzirom na dob djece kao i obilježja temperamenta kao rizični faktor za razvoj psiholoških problema (problema spavanja i problema u ponašanju). Također, ranije roditeljske reakcije odražavaju se na probleme spavanja nakon 18 mjeseci. Sugerira se važnost edukacije roditelja – jačanje roditeljske kompetencije.

 

7. Samoefikasnost odgajateljica u radu s djecom u jasličkim i vrtićkim skupinama (prosječna dob 28 mjeseci, N=128) je na dimenzijama uključivanja djeteta, instrukcijskim strategijama i upravljanjeagrupom samoprocijenjena kao gotovo uvijek prisutna u radu. Pri tome se samoefikasnost pokazala značajnim prediktorom procjene rizika za probleme u ponašanju djece objašnjavajući 22% varijance problema u
ponašanju: veća samoefikasnost predviđa manju izraženost problema u ponašanju kod djece.  Implicira se osnaživanje odgajateljica u znanjima i vještinama, odnosno povećanju osjećaja samoefikasnosti u radu s djecom s rizikom za probleme u ponašanju.

 

8.U mjerenju procijenjenih i samoprocijenjenih dimenzija samovrednovanja klime, konteksta i komunikacije unutar pojedine vrtićke skupine za Dječji vrtić Rijeka (oko 30% od ukupnog broja odgojnih skupina - reprezentativan uzorak po zastupljenosti CPO/PPO; mjereno anonimno tijekom svibnja 2016.), uočava se da odgajateljice i stručne suradnice klimu, kontekst i komunikaciju procjenjuju od  djelomično zadovoljavajućom do u potpunosti zadovoljavajućom. Procjene i samoprocjene su visoke te se odgajatelji i stručni suradnici slažu u svojoj percepciji klime, konteksta i komunikacije unutar pojedine vrtićke skupine. Pri tome su najniže procjene u dimenziji procjene i samoprocjene partnerstva s roditeljima pa se sugerira preispitivanje edukacije za partnerstvo s roditeljima i obiteljima djece kao i koncepta i organizacije suradnje s roditeljima na razini vrtića, CPO-a i svakog PPO-a.




 

 


Istraživački tim
izv.prof. Sanja Smojver-Ažić smojver@ffri.hr
doc.dr.sc. Tamara Martinac Dorčić tamaram@ffri.hr
Iva Božić iva989@gmail.com
Tea Vehovec mori_teav@yahoo.com
Ana Pranjić anap2302@gmail.com
Sanja Štifter, docentica na Katedri patologije i patološke anatomije Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci sanja.stifter@medri.uniri.hr
Martina Ferić Šlehan, izvanredna profesorica na Odsjeku za poremećaje u ponašanju Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu mferic@erf.hr
Vesna Katić, viši predavač vesna@ufri.hr

dr.sc Nataša Vlah doc.

Učiteljski fakultet

prostorija: Učiteljski fakultet, soba 479
e-pošta: natasa.vlah@uniri.hr